Kako ljudi mogu zajedno zivjeti u miru

Цитат :

Kako ljudi mogu zajedno živjeti u miru

BIO je rujan 1944. i svijet je bio ispunjen mržnjom. Bjesnio je II svjetski rat, a milijuni ljudi užasno su patili. Bio sam njemački ratni zarobljenik u Francuskoj.

Jednom sam bio izveden pred streljački vod. No, nakon nekog vremena, tobožnji egzekutori počeli su se povlačiti. Samo su blefirali. Bio sam prestravljen, no ipak zahvalan što sam živ. Nekoliko tjedana kasnije, podvrgnuli su me istom postupku. Premda sam ja preživio, mnoštvo drugih zarobljenika bilo je pogubljeno ili je umrlo od gladi i bolesti. Kako sam se našao u ovakvim okolnostima?

Цитат :

Zarobljeništvo

Nekoliko mjeseci ranije, u lipnju 1944, savezničke jedinice prešle su Engleski kanal i uspješno utvrdile mostobran na francuskoj obali. Njihov daljnji proboj i invazija na sjevernu Francusku natjerali su njemačku vojsku na povlačenje. Bio sam stariji vodnik Njemačkog vojnog zrakoplovstva. U kolovozu je francuski pokret otpora, poznat kao Maquis, zarobio dio naše čete, uključujući mene i 16 drugih. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u logoru ratnih zarobljenika, bili smo premješteni u drugi blizu Montluçona, u južnoj Francuskoj.

Zarobljenici su bili prisiljeni raditi fizički posao, no ja sam kao oficir bio pošteđen. Međutim, dobrovoljno sam se prijavio za rad pa su me zadužili za vođenje kuhinje. Jednog dana stigla je nova grupa zarobljenika, među njima i mladić po imenu Willy Huppertz iz mog rodnog grada. Upitao sam glavnog komandira da li bi mi Willy mogao pomagati u kuhinji, i on se složio.

Kasnije smo se Willy i ja radovali takvom prijateljstvu kakvo može sve ljude sjediniti u miru. Prije nego što objasnim kako sam upoznao ovaj put do mira, dozvolite da kažem nešto o proturječnostima u životu koje su me uznemiravale.

Цитат :

Zašto toliko mnogo nejedinstva i mržnje?

Dok sam kao dječak odrastao u Aachenu, u Njemačkoj, uznemiravalo me religiozno nejedinstvo, koje je postojalo čak i u mojem domu. Otac je bio luteran, no majka je bila rimokatolkinja. Majka se tako pobrinula da sestra i ja budemo odgajani u katoličkoj vjeri. Od rane sam mladosti redovito išao u katoličku crkvu, iako mi nikad nije bilo jasno zbog čega je otac bio druge vjere. Kako je vrijeme prolazilo, često sam se pitao: ’Zašto postoji toliko mnogo religija, ako je samo jedan Bog?‘

Kada je 1939. započeo II svjetski rat, regrutiran sam u Njemačko vojno zrakoplovstvo. Nakon pripremne obuke u Njemačkoj, poslan sam u Beč, u Austriju, gdje sam se priključio korpusu koji je obučavao regrute. Zatim sam, u prosincu 1941, poslan u sjevernu Holandiju (danas Nizozemska). Tamo sam upoznao Jantinu, djevojku iz Den Heldera. Unatoč činjenici da su naše zemlje bile ratni neprijatelji, mi smo se zavoljeli.

Uskoro sam, u travnju 1942, neočekivano premješten u La Rochelle u južnoj Francuskoj. Tada sam već imao čin starijeg vodnika, a naš je bataljon bio zadužen za obuku regruta i čuvanje mjesnog uzletišta. Zahvaljujući tome, nisam zapravo uopće sudjelovao u bici tokom rata. Zahvalan sam za to, budući da nikad nisam želio ikoga ubiti.

Međutim, ono što me uznemiravalo tokom tih ratnih godina bilo je promatranje svećenika praktično svih vjera — katoličke, luteranske, episkopalne i drugih — kako blagoslivljaju avione i njihove posade prije nego što polete u misije ispuštanja svojeg smrtonosnog tereta. Često sam razmišljao: ’Na čijoj je Bog strani?‘ Međutim, nikad zapravo nisam upitao kapelane, budući da sam bio siguran da oni ionako ne znaju odgovor.

Njemački vojnici nosili su opasač s kopčom (vidi sliku gore lijevo na 12. stranici) na kojoj je pisalo Gott mit uns (Bog je s nama), ali ja sam se pitao: ’Zašto Bog ne bi bio s vojnicima na drugoj strani, koji su iste vjere i koji se mole istom Bogu?‘

Godine su prolazile, a rat se otegnuo. Povremeno sam mogao otputovati u Holandiju i vidjeti se s Jantinom, a posljednji put bilo je to u prosincu 1943, kada smo se zaručili. Godine 1944. počela se mijenjati ratna sreća, a nakon iskrcavanja savezničkih jedinica u Francuskoj po prvi put nam je postalo jasno da bi Njemačka mogla izgubiti rat. Sama pomisao bila je šokantna! A onda je došao kolovoz, kada je zarobljeno nas 17.

Цитат :

Život u zarobljeništvu

Kasnije je nama, zarobljenicima iz logora u blizini Montluçona, bilo dopušteno dopisivati se s našim voljenima. Tako smo Jantina i ja ponovo uspostavili vezu. S vremenom sam se, zajedno s nekolicinom drugih zarobljenika, dobrovoljno prijavio za rad na društvenoj farmi, gdje nas se još uvijek smatralo ratnim zarobljenicima. Štoviše, otkrio sam da mi se počeo sviđati život na farmi. Za jednog gradskog dječaka, bila je to prilična promjena načina života.

U svibnju 1945. okončan je rat u Evropi, no francuska je vlada zadržala nas kao ratne zarobljenike sve do prosinca 1947. Onda nam je pružen izbor: priključiti se francuskoj Legiji stranaca ili ostati u Francuskoj kao dobrovoljni radnici do kraja 1948. Ja sam odabrao ovo drugo, postavši tako težak na društvenoj farmi zajedno s nekoliko drugih zarobljenika. Prema ovoj nagodbi, uživali smo više slobode nego dok smo radili na farmi kao ratni zarobljenici. Međutim, još uvijek smo bili lišeni slobode i pod ograničenjima. Stoga je naša najveća radost bila primanje pošte od naših voljenih.

Цитат :

Ponovni susret s Jantinom

Jednoga dana 1947. primio sam Jantinino pismo u koje je nehotice umetnula štampanu ceduljicu na kojoj je bilo zabilježeno nekoliko kućnih brojeva te popis knjiga i časopisa. ’Dakle‘, pomislio sam, ’Jantina zarađuje novac prodajući knjige.‘ Nisam ni slutio da je upoznala Jehovine svjedoke i da sad aktivno propovijeda od kuće do kuće i raspačava biblijsku literaturu, a ne ’prodaje knjige‘.

Ubrzo nakon toga, u prosincu 1947, nas je zarobljenike dočekalo ugodno iznenađenje — dodijeljen nam je četverotjedni nagradni dopust da odemo svojim kućama. Naravno, to nam je bilo dozvoljeno pod uvjetom da se vratimo u Francusku i izvršimo svoju radnu obavezu. Jantina je iz Holandije doputovala u Njemačku kako bi to vrijeme provela s mojim roditeljima i sa mnom. Kao što možete pretpostaviti, nakon četiri godine razdvojenosti, naš ponovni susret bio je vrlo dirljiv. Tada sam doznao smisao štampane cedulje koju sam pronašao u njenom pismu. Jantina mi je rekla da je Jehovina svjedokinja i gorljivo mi objasnila kakve je divne stvari naučila.

Mada sam mogao naslutiti prizvuk istine u onome što je govorila, rekao sam joj da sam zadovoljan time da ostanem katolik. Nisam shvaćao kako bi ona mogla znati više od svećenika koji su godinama proučavali religiju. A da bi stvari bile teže, moja obitelj nije blagonaklono prihvatila Jantinina nova uvjerenja. Zapravo, veoma su se protivili, a njihove predrasude utjecale su i na mene.

Цитат :

Prekretnica u mom životu

Po završetku svog četverotjednog dopusta vratio sam se u Francusku. Dok sam vadio odjeću iz kovčega, pronašao sam među stvarima knjigu pod nazivom Deliverance (Oslobođenje). Dok je spremala moj kovčeg, Jantina je u njega stavila knjigu. Te sam noći, da bih joj ugodio, sjeo i počeo čitati. Nije dugo trebalo da, na svoje iznenađenje, otkrijem kako sam dobio odgovore na mnoga pitanja o kojima sam razmišljao za vrijeme svog zarobljeništva. Bio sam nestrpljiv da pročitam cijelu knjigu.

Prisjetio sam se retka kojeg mi je Jantina citirala: ”Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi“ (Ivan 8:32, St). Zaista, uvidio sam da počinjem upoznavati istinu o mnogim stvarima. Svi ljudi su, bez obzira na rasu, jedna obitelj (Djela apostolska 17:26-28). Pravi kršćani ljube jedni druge, a ne ratuju i ne ubijaju kao što sam vidio da rade mnogi koji se izjašnjavaju kao kršćani (Ivan 13:34, 35; 1. Ivanova 3:10-12). Nacionalizam je, prema tome, očito Ðavolovo sredstvo kojim razdvaja ljude i sprečava istinsko bratstvo.

Počeo sam uviđati da bi do istinskog mira došlo samo kad bi svi ljudi primjenjivali učenje Isusa Krista. Budući da narodi to nikada neće učiniti, jedina nada za postizanje mira je putem Božje vladavine, za koju je Isus naučio moliti svoje sljedbenike (Matej 6:9, 10). Već sam imao osjećaj istinske slobode i zadovoljstva zbog upoznavanja takvih stvari. Kako sam samo bio zahvalan svojoj dragoj Jantini što je stavila knjigu u moj kovčeg! Ali, što bih sad trebao učiniti?

Цитат :

Duhovno napredovanje

No, nisam se trebao brinuti. Nekoliko dana kasnije, na farmu na kojoj sam radio došao je čovjek po imenu Lucien i predstavio se kao propovjednik Jehovinih svjedoka. Objasnio mi je da ga je podružnica Svjedoka u Parizu uputila da na zahtjev moje zaručnice stupi sa mnom u vezu. Lucien je bio ljubazan, jednostavan čovjek, i odmah sam se osjećao ugodno u njegovom društvu. Srećom, sada sam već tečno govorio francuski, a to je uvelike olakšalo stvari.

Pristao sam da s njim proučavam Bibliju, pa bi tako nedjeljom Lucien i njegova supruga Simone došli po mene na farmu i odvezli me na studij u njihov dom. Nakon toga odlazili bismo u šetnje, tokom kojih bismo razgovarali o Jehovinom divnom stvarstvu. Oboje su bili vrsni učitelji, a također su mi pružili nešto što mi je tako dugo nedostajalo — pravo prijateljstvo. I to da mi pruži par Francuza — ljudi za koje sam obučavao vojnike da ih bombardiraju i ubijaju!

Dobro sam napredovao u proučavanju, pa me Lucien pozvao da prisustvujem godišnjoj proslavi Spomen-svečanosti Kristove smrti 25. ožujka 1948. Veoma me se dojmio ovaj jednostavan, a ipak značajan sastanak i otad nisam propustio ni jednu Spomen-svečanost.

Jantina je bila oduševljena mojim duhovnim napretkom pa mi se tako pridružila u Francuskoj. Tamo smo se vjenčali u studenom 1948. Lucien i Simone su nam pripremili divan svadbeni ručak i dvoje je pionira (punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka) podijelilo s nama radost ove prilike. Ta nezaboravna večer učvrstila je moje uvjerenje da Svjedoci doista pokazuju onu vrstu ljubavi za koju je Isus rekao da će se po njoj prepoznati njegove prave učenike (Ivan 13:35).

Цитат :

Za Njemačku, a potom u Australiju

U prosincu 1948. vratili smo se u Njemačku, a kršćanska služba postala je naš način života. Iako se moja obitelj i dalje protivila našoj aktivnosti, nismo dopustili da nas to ometa. Nastavili smo pomagati krotkim, poniznim osobama da upoznaju jedini način da čovječanstvo dođe do pravog mira i sigurnosti.

Godine 1955. Jantina i ja smo se preselili u Australiju. Prvo smo se nastanili u lijepoj otočnoj državi Tasmaniji, preko puta južnog kraja kopnenog prostranstva, od kojeg je dijeli Bassov prolaz. Uz ljubaznu pomoć i strpljivost naše tamošnje duhovne braće i sestara, konačno smo mogli jezicima koje poznajemo dodati i engleski.

Godine 1969, nakon što smo 13 godina proživjeli u Tasmaniji, preselili smo se u sjevernu državu Queensland, gdje otad živimo. Danas služim kao kršćanski starješina u mjesnoj skupštini i cijenim Jantininu pratnju dok zajedno služimo Jehovi. Uvijek kad bismo se vratili u Njemačku na odmor, potražili bismo Willya Huppertza i proučavali s njim Bibliju. Konačno je i on predao svoj život u službu Jehovi i mi smo se radovali takvom prijateljstvu koje može sve ljude sjediniti u miru.

Kad se osvrnem unatrag na svoj život od vremena kad sam bio ratni zarobljenik u Francuskoj, uistinu sam zahvalan što sam mogao upoznati našeg Stvoritelja punog ljubavi, Jehovu Boga. Kako sam danas samo sretan što je Jantina poduzela prvi korak i stavila knjigu Deliverance u moj kovčeg i potom pisala Svjedocima u Francuskoj da se potrude stupiti sa mnom u vezu! Kao posljedica toga, moj život osobno, kao i naš zajednički život kao muža i žene, obogaćen je i nagrađen na mnoge načine. (Ispričao Hans Lang.)


Danas s Jantinom

Hvala Barbara za tvoj post, i tvoje trazenje , ovaj artikal je interesantan za svakoga.