Mogu li vam elektrode naskoditi?

Цитат :

Mogu li vam elektronske igre naštetiti?

Dvanaestogodišnji dječak ”stjerao je u kut nenaoružanog protivnika i uperio mu pištolj u glavu. ’Nećeš se izvući‘, prezirno uzvikuje uzbuđeni dječak rugajući se liku na ekranu. ’Moj si!‘ Dječak pritišće tipku i puca liku u lice. Krv prska po bijelom radnom ogrtaču lika koji se, nakon što se okrenuo oko sebe, ruši na pod. ’Gotov si!‘ kaže dječak smijući se.“
OVAJ prikaz jednog segmenta kompjuterske igre, koji je citiran iz članka Stephena Barra pod naslovom ”Computer Violence: Are Your Kids at Risk?“, nameće nam pitanje koje je postavljeno u naslovu članka. Na tržištu se nudi preko 5 000 kompjuterskih igara i videoigara. Jedan dio njih edukativan je i može se okarakterizirati kao bezazlena zabava.
Jedna takva igra pomaže igraču da produbi svoje znanje iz zemljopisa, druga ga uči kako se upravlja avionom, a ima i takvih koje ga uče logično razmišljati i rješavati probleme. Postoje i igre koje navodno imaju terapijsko djelovanje. Naprimjer, jedna od njih namijenjena je osobama koje imaju problema s čitanjem. Neke igre mogu pomoći mladima da prošire svoje znanje o kompjuterima, što u današnjoj tehnološkoj eri postaje sve važnije.
Stručnjaci upozoravaju na negativne strane
”U nekim igrama dominiraju antisocijalne teme, kao što su nasilje i seks te vulgarno izražavanje“, kaže David Walsh, predsjednik američkog Državnog instituta za medije i obitelj. ”Nažalost, čini se da su upravo te igre naročito omiljene među mladima u dobi između 8 i 15 godina.“
Jedno istraživanje u Sjedinjenim Državama pokazalo je da gotovo 80 posto među mladima popularnih videoigara sadrži elemente nasilja. Rick Dyer, predsjednik kompanije Virtual Image Productions, izjavio je: ”To više nisu samo obične igre. To su igre iz kojih djeca uče. Mi djecu učimo na najgore moguće načine kako da povuku okidač. (...) No propuštamo ih poučiti kakve su posljedice takvih postupaka u stvarnom životu.“
Protesti javnosti protiv nasilnih igara zabilježeni su još 1976, nakon što se pojavila arkadna igra Death Race. Glavni cilj te igre bio je pregaziti pješake koji se pojavljuju na ekranu. Pobjednik je bio igrač koji je pregazio najviše pješaka. Nove, sofisticiranije igre imaju bolju grafiku i omogućavaju igraču da se okuša u još realnijem nasilju.
Primjerice, da bi prešao sve nivoe u igri Carmageddon, igrač mora pregaziti i ubiti čak 33 000 ljudi. U opisu jednog dijela te igre stoji: ”Nećete samo čuti zvukove gnječenja [žrtve] pod kotačima i vidjeti krv koja će poprskati prednje staklo vašeg automobila. One će i klečati pred vama te vas moliti za milost ili pak počiniti samoubojstvo. Ukoliko budete htjeli, možete ih i raskomadati.“
Je li sve to simuliranje nasilja uistinu bezazleno? U traženju odgovora na to pitanje provedeno je otprilike 3 000 istraživanja. Mnoga pokazuju da postoji stanovita veza između nasilja u igrama i povećane agresivnosti koja se javlja kod igrača. Nasilje među mladima često se smatra dokazom toga.
No neki stručnjaci niječu negativni utjecaj nasilnih igara, navodeći kako u vezi s tim treba uzeti u obzir i neke druge činioce, kao što je mogućnost da nasilne igre biraju djeca koja su i inače sklona nasilju. No je li moguće da nasilne igre ipak u određenoj mjeri doprinose agresivnosti djece? Pomalo je nerealno tvrditi da na ljude ne utječe ono što gledaju. Kada bi to bilo točno, zbog čega bi onda kompanije trošile milijarde eura godišnje na televizijske reklame?
”Kako ubijati i zavoljeti ubijanje“
Vojni psiholog David Grossman, autor knjige On Killing, tvrdi kako djeca putem nasilnih kompjuterskih igara uče isto što i vojnici na vojnoj obuci — prevladati urođenu odbojnost prema ubijanju. Naprimjer, u vojsci je ustanovljeno da je kod velikog postotka pripadnika pješadije taj otpor moguće slomiti jednostavno tako da se na vježbama gađanja običnu kružnu metu zamijeni metom s ljudskim likom. Na sličan način, tvrdi Grossman, djeca putem nasilnih igara uče ”kako ubijati i zavoljeti ubijanje“.
Rezultati istraživanja koji su objavljeni u časopisu Journal of Personality and Social Psychology pokazali su da nasilje u videoigrama i kompjuterskim igrama može biti još opasnije od onoga koje se prikazuje na filmovima i u televizijskim emisijama jer u takvim igrama dolazi do poistovjećivanja s nasilnim likovima. Televizija je medij koji nas čini promatračem nasilja, no kompjuterske nas igre mogu učiniti njegovim sudionikom. Povrh toga, da bi dijete odgledalo jedan film, ne treba mu više od par sati, no da bi savladalo neku običnu videoigru, možda će utrošiti i 100 sati.

U nastojanju da istaknu kako su ekstremno nasilne igre namijenjene samo odraslima, neke su zemlje počele provoditi klasificiranje elektronskih igara. No, takvi klasifikacijski sustavi djelotvorni su samo u onolikoj mjeri u kolikoj ih se primjenjuje. Jedno istraživanje u Sjedinjenim Državama pokazalo je da 66 posto ispitanih roditelja nije ni čulo za taj sustav. Voditelj jednog odbora za klasifikaciju elektronskih igara rekao je kako klasifikacija nije prvenstveno zamišljena kao nešto što bi trebalo spriječiti da djeca dođu u posjed određenih igara. To je pojasnio riječima: ”Mi ne želimo diktirati nečiji ukus. Mi jednostavno roditeljima pružamo nešto na temelju čega mogu odlučiti što žele ili ne žele za svoju djecu.“
Stvaraju li igre ovisnost?

Nove on-line igre, u kojima putem Interneta mogu sudjelovati igrači iz svih dijelova svijeta, svakom igraču pružaju priliku da izabere jedan lik i napreduje s njim kroz igru savladavajući raznorazne prepreke, što kod njega stvara dojam da je sve bolji. Tako se vrijeme koje provodi sa svojim likom pretvara u svojevrsnu isplativu investiciju, što ga nagoni da i dalje igra. Kod nekih se to već razvilo u neku vrstu ovisnosti — što možda objašnjava zbog čega neke on-line igre traju mjesecima, pa i godinama.
U časopisu Time pisalo je kako je nedavno u Južnoj Koreji veliko zanimanje izazvala on-line igra Lineage. Radnja te igre smještena je u srednji vijek, a igrači se međusobno nadmeću u želji da pobijede. Igrač napreduje kroz različite nivoe nastojeći steći poseban položaj u društvu. Neka djeca probdiju cijelu noć igrajući tu igru, zbog čega su sljedećeg dana pospana u školi.

Zabrinuti roditelji ne znaju uvijek kako riješiti taj problem. Jedan mladi igrač rekao je u jednom intervjuu sljedeće: ”Osobe koje srećem na Internetu smatraju me inteligentnim, no kad me sretnu uživo uvijek mi kažu da moram smršaviti.“
Korejski psiholog Joonmo Kwon rekao je zbog čega je prema njegovom sudu Lineage toliko omiljen: ”U Koreji morate potiskivati svoje emocije i skrivene želje. U ovoj igri one slobodno dolaze do izražaja.“ Mladi na taj način bježe iz stvarnosti u svijet mašte. Jedan pronicljivi komentator ovako je opisao igrače elektronskih igara: ”Za igrača je svijet igara daleko privlačniji od stvarnosti. Stvarnost je tek nekakvo međustanje u kojem zarađuje novac, i to tek toliko koliko mu je potrebno da može nastaviti igrati.“

Цитат :

Utjecaj na zdravlje

Statistički podaci iz Sjedinjenih Država pokazuju da prosječni 12-godišnjak provede pred televizorom četiri sata dnevno — ne uključujući vrijeme koje provede pred ekranom kompjutera ili televizora igrajući razne igre. U jednoj anketi iz 1995. preko 60 posto djece priznalo je da u igranju takvih igara često provedu više vremena nego što su planirala. To vrlo lako može dovesti do zanemarivanja školskih obaveza. Jedno istraživanje u Japanu pokazalo je kako kompjuterske igre stimuliraju samo jedan dio djetetovog mozga. Ujedno je pokazalo da djeca moraju provoditi više vremena čitajući, pišući i rješavajući matematičke zadatke. No ona se isto tako trebaju igrati vani s djecom te se što više družiti i razgovarati jer to pomaže mozgu da se potpuno i normalno razvije.


Prema nekim izvještajima otprilike 40 posto američke djece u dobi od pet do osam godina ima problema s gojaznošću. Jedan uzrok tome vjerojatno je i premalo kretanja zbog predugog sjedenja pred televizorom ili kompjuterom. Jedno je poduzeće čak počelo proizvoditi posebne sprave za vježbanje koje osobi omogućuju da istovremeno vježba i igra se na kompjuteru. No očito je da bi bilo daleko bolje ograničiti vrijeme koje se troši na takve igre i ostaviti dovoljno vremena za druge aktivnosti koje će pomoći djetetu da potpuno razvije svoju osobnost.
Još jedan zdravstveni problem koji se može pojaviti uslijed dugotrajnog gledanja u ekran povezan je s vidom. Istraživanja pokazuju da najmanje 25 posto korisnika kompjutera ima problema s vidom. Jedan razlog tome je taj što osoba rjeđe trepće, pa se oči suše i postaju nadražene. Naime, treptanjem se vlaže oči, potiče se stvaranje suza i ispire nečistoću iz očiju.
Budući da su djeca mala i lako se zanesu, često se mogu bez prekida satima igrati na kompjuteru. To može izazvati astenopiju (brzo zamaranje očiju) i probleme s fokusiranjem pogleda. Stručnjaci stoga preporučuju da se nakon svakog sata rada na kompjuteru napravi pauzu od nekoliko minuta.
Biznis koji osvaja svijet

Čini se da zanimanje za on-line igre raste u čitavom svijetu. U sve se više gradova otvaraju Internet kafei. U svakom od njih postavljeni su kompjuteri na kojima gosti mogu igrati on-line igre, dakako, ako plate. Nije ništa neobično čuti da mladi na takvim mjestima potroše i do 200 eura mjesečno.

Da, elektronske igre osvajaju svijet, u to nema sumnje. Vjeruje se da će se u narednih pet godina tržište on-line igara povećati za preko 70 posto.
Pa ipak, nema sumnje da je procvat ove industrije povezan i s nekim negativnim pojavama. Opasnosti koje vrebaju su stvarne. Nitko od nas ne može bez posljedica ugrožavati svoje zdravlje, rasipati vrijeme i novac ili se potpuno priviknuti na nasilje i ubijanje. Naša djeca to mogu još manje. Stoga bi se teško moglo reći da su kompjuterske igre uvijek edukativne ili bezazlene. David Walsh, kojeg smo već ranije citirali, upozorava: ”Mediji vjerojatno vrše snažniji utjecaj negoli smo mi toga svjesni.“ On dodaje: ”Roditelji nipošto ne bi smjeli zanemariti utjecaj koji promjenjivi svijet medija vrši na njihovu djecu jer to također spada u domenu brige o djeci.“

Da, baš kao što kaže Biblija, ”mijenja se scena ovog svijeta“ (1. Korinćanima 7:31). A čini se da se ništa toliko brzo ne mijenja kao zabavni mediji. Mnogim je roditeljima teško i pratiti sve te promjenjive trendove i utjecaje kojima se iz dana u dan bombardira njihovu djecu. No ne dajte se obeshrabriti. Mnogi roditelji uspijevaju pomoći svojoj djeci da se usredotoče na ono što je uistinu važno u životu. Naime i djeca, baš kao i svi mi, trebaju znati da naše najvažnije potrebe nikada neće zadovoljiti zabava — ni kompjuteri, ni televizija, ni bilo koji drugi medij. Istinska sreća, kako je Isus jednom prilikom rekao, posjed je onih koji su ”svjesni svoje duhovne potrebe“ (Matej 5:3).

Osim toga, neki preporučuju svim korisnicima kompjutera da svakih 15 minuta odmore oči tako da gledaju u udaljene predmete. Drugi kažu da bi bilo dobro sjediti barem 60 centimetara dalje od ekrana i ne koristiti kompjuter ukoliko ste umorni.

Loše strane elektronskih igara
► Igranje nasilnih kompjuterskih igara i videoigara može poticati na agresivnost.
► Elektronske igre mogu vas učiniti sudionikom, a ne samo promatračem nasilja.
► Kod djece, koja se lako zanesu, može se izgubiti jasna razlika između stvarnosti i mašte.
► Poput ovisnosti, i igranje elektronskih igara može dovesti do zanemarivanja važnih obaveza i odnosa.
► Elektronske igre mogu oduzeti djeci vrijeme koje bi trebala utrošiti na druge važne aktivnosti, primjerice učenje, druženje i igranje igara koje potiču kreativnost.
► Dugotrajno gledanje u ekran može uzrokovati zamaranje očiju.
► Nedostatak tjelesnih aktivnosti, moguća posljedica igranja elektronskih igara, može dovesti do gojaznosti.
► Elektronske igre mogu vam ukrasti vrijeme i novac.

Jedan način da se riješite te navike
Dvadesettrogodišnji kršćanin po imenu Thomas prisjeća se: ”Još kao dijete imao sam problema u školi jer sam igranju elektronskih igara posvećivao previše vremena. Kasnije se to loše odrazilo i na druga područja mog života. Ni nakon što sam započeo s posebnom punovremenom službom nisam prekinuo s tom navikom. No konačno sam shvatio da mi to oduzima previše vremena i energije. Ponekad mi je bilo vrlo teško koncentrirati se u službi propovijedanja ili na kršćanskom sastanku ako sam prije toga igrao neku igru. Gotovo sam uvijek mislio samo na to kako ću kad se vratim kući riješiti neki problem koji se pojavio u igri. Počeo sam zanemarivati osobni studij i redovito čitanje Biblije. U službi Bogu osjećao sam sve manju radost.
Kasno jedne večeri, dok sam ležao u krevetu, shvatio sam da tako dalje više ne ide. Ustao sam, uključio kompjuter, selektirao sve igre i izbrisao ih. Sve su nestale u trenu! Bilo mi je jako teško. Shvatio sam da su mi te igre značile puno više nego što sam mislio. No istodobno sam se osjećao kao netko tko je izvojevao veliku pobjedu jer sam znao da sam to učinio za svoje dobro. Priznajem da sam nakon toga kupio nekoliko igara. No sada sam puno stroži prema sebi. Čim osjetim da stvari izmiču kontroli, jednostavno pritisnem tipku i izbrišem ih.“
Neki kažu da postoji stanovita veza između nasilja u igrama i agresivnosti koja se javlja kod igrača
Internet igraonica u Seoulu, Koreja

Što roditelji mogu poduzeti
Roditelji bi trebali imati na umu da djeca vole sport jer im omogućuje zabavu i igru. No sport bi izgubio svoju pravu svrhu kad bi djeci postao preveliko psihičko opterećenje i kad bi zbog njega trpjela verbalno maltretiranje, a bilo bi i bezosjećajno nametnuti im takav teret. U Bibliji stoji: ”Očevi, ne srdite svoje djece“ (Efežanima 6:4, Duda-Fućak).
Što vam kao roditelju može pomoći da zadržite uravnoteženo gledište o sportu? Pa, najprije razmislite o tome kakvi ste vi bili kao dijete. Jeste li doista bili gotovo ravni profesionalcima? Je li razumno očekivati od svog djeteta da bude vrhunski sportaš? Djeca su ipak samo ”nejaka“ (1. Mojsijeva 33:13). Osim toga, zadržite ispravan stav prema pobjeđivanju i gubljenju u sportu. Biblija pokazuje da je grozničava želja za pobjedom ”taština i trka za vjetrom“ (Propovjednik 4:4, Ša).
Jedan bivši profesionalni igrač bejzbola savjetuje roditeljima da imaju ispravan stav prema pobjeđivanju i gubljenju, da ne budu ogorčeni na svoje dijete kad loše igra te da ne budu pretjerano oduševljeni kad im dijete pobijedi. Roditeljima bi trebalo biti najvažnije da njihova djeca uživaju u igri i da su dobrog tjelesnog zdravlja, a ne hoće li pobijediti.
Neki roditelji smatraju da organizirani sportovi kod djece potiču štetan natjecateljski duh. No to ne znači da njihova djeca ne uživaju u sportu zajedno s drugom djecom. Naprimjer, djeca mnogih kršćana rado se igraju sa sukršćanima pred kućom ili u parku. Roditelji tako imaju veći uvid u to s kim se druže njihova djeca. Obiteljski izleti također mogu biti prilike za zdravu rekreaciju. Istina je da rekreacija pred kućom možda nema jednaku draž kao igranje u momčadi koja osvaja nagrade. No ne zaboravite da je u krajnjem slučaju ’tjelesno vježbanje tek malo korisno; a odanost Bogu korisna je za sve‘ (1. Timoteju 4:. Budete li imali ispravan stav prema sportu, spriječit ćete da vaše dijete postane žrtva sve većeg nasilja.

Oštre riječi, slomljen duh
”Ti glupo mrtvo puhalo!“ Jedna žena iz Japana predobro se sjeća tih riječi — često su joj ih dobacivali kad je bila mala. Tko to? Djeca iz škole? Njena braća i sestre? Ne. Njeni roditelji. Ona se prisjeća: ”Znala sam pasti u depresiju, jer su me takva pogrdna imena duboko pogađala.“
Jedan čovjek iz Sjedinjenih Država prisjeća se da je kao dijete uvijek osjećao strah i tjeskobu kad god bi njegov otac došao kući. ”Još dan-danas mogu čuti zvuk guma na prilazu do kuće“, prisjeća se on, ”i osjetiti jezu. Moja bi se mala sestra sakrila. Otac je bio perfekcionist i stalno nas je tiranizirao zbog toga što nijedan zadatak koji nam je bio dodijeljen ne bismo dovoljno dobro uradili.“
Sestra ovog čovjeka dodaje: ”Ne sjećam se da nas je ijedan od naših roditelja ikad zagrlio, poljubio ili rekao nešto poput: ’volim te‘ ili ’ponosim se tobom‘. A ako dijete nikad ne čuje ’volim te‘, njemu je to isto kao da sluša ’mrzim te‘ — i to svakodnevno.“
NEKI će možda reći da nevolje kroz koje su prolazili ovi ljudi kao djeca nisu neke ozbiljne nevolje. Sigurno nije rijetkost da su djeca meta oštrih, neljubaznih riječi i da se s njima loše postupa. Zbog ovakvih problema ne osviću upadljivi novinski naslovi niti se njima bave kratke senzacionalističke TV emisije. Šteta koju prouzročuju nije očita. No ako roditelji iz dana u dan na ovakav loš način postupaju sa svojom djecom, posljedice ipak mogu biti poražavajuće — i trajati čitavog života.
Razmotrite rezultate iz 1990. kao nastavak jednog istraživanja provedenog 1951. godine, koje se bavilo odgojnim mjerama koje su primjenjivali roditelji jedne grupe petogodišnjaka. Istraživači su uspjeli pronaći mnogu od ove djece, koja su sada ljudi srednjih godina, kako bi dobili uvid u dugotrajne posljedice koje je na njih ostavio njihov odgoj. S novim istraživanjem zaključeno je da djeca koja su kasnije vodila najgori život, koja su imala emocionalnih i bračnih problema, problema s prijateljima, pa čak i na poslu, nisu bezuvjetno bila djeca niti siromašnih niti bogatih roditelja, a niti roditelja zatrpanih brigama. Bila su to djeca čiji su roditelji bili distancirani i hladni te koji su im malo, ili nimalo, pokazivali ljubav.
Ovo otkriće samo je blijedi odraz istine zapisane prije gotovo 2 000 godina: ”Očevi, ne ogorčujte svoje djece, da ne postanu malodušna“ (Kološanima 3:21, St). Verbalno i emocionalno zlostavljanje koje vrše roditelji sigurno ogorčuje djecu i ona uistinu mogu zbog toga postati malodušna.
Prema knjizi Growing Up Sad (Tužno odrastanje), liječnici su još donedavno smatrali da ne postoji dječja depresija. Ali, vrijeme i iskustvo pokazali su suprotno. Danas je, tvrde autori, dječja depresija priznata pojava i ni u kom se slučaju ne smatra rijetkošću. Među njene uzroke ubraja se zlostavljanje i odbacivanje djece s roditeljske strane. Autori objašnjavaju: ”U nekim slučajevima roditelj neprestano kritizira i ponižava dijete. U drugim slučajevima jednostavno ne postoji nikakav odnos između roditelja i djeteta: roditelj nikada ne ispoljava ljubav prema djetetu. (...) Ishod je naročito tragičan za djecu takvih roditelja jer je za dijete — kao, zapravo, i za odraslu osobu — ljubav isto što i sunce i voda za biljku.“

Kroz roditeljsku ljubav, ako se jasno i otvoreno ispoljava, djeca uče jednu važnu istinu: Da su voljena i da vrijede. Mnogi brkaju ovaj koncept s razvijanjem neke vrste arogancije i samoljublja kod djeteta. No u ovom se kontekstu ne cilja na to. Jedna spisateljica u svojoj knjizi s tim u vezi kaže sljedeće: ”Mišljenje vašeg djeteta o samome sebi utječe na njegov odabir prijatelja, odnose s drugima, odabir bračnog partnera i životni uspjeh.“ Biblija potvrđuje koliko je važno posjedovati uravnoteženo, neegoistično gledište o sebi kada navodi da je druga najveća zapovijed: ”Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe“ (Matej 22:38, 39, naglašeno od nas).
Teško je zamisliti da bi ijedan normalan roditelj želio uništiti nešto što je tako važno i krhko kao djetetovo samopoštovanje. Zašto se to onda toliko često događa? I kako se može spriječiti?


Mladi pitaju...
Zašto sam tako debeo?
”Osjećam se stvarno debelom, iako kad pogledam u tabele za idealnu težinu, sudeći po njima nemam prekomjernu težinu“ (Patti).
”Biti debeo (...) smanjuje tvoje samopouzdanje do najnižih granica. Još od četvrtog razreda bio sam predebeo (...). Tada je započelo s pogrdnim imenima“ (Judd).
TEŽINA. To je kod nekih mladih, naročito kod djevojaka, gotovo opsesija. Kad je anketirana jedna skupina djevojaka školskog uzrasta, njih 58 posto smatralo je sebe debelima.
Prema jednom američkom ispitivanju, 34 posto tinejdžerki koje imaju prekomjernu težinu uzimalo je dijetetske pilule kako bi smršavilo. Gotovo jedna od četiri djevojke pribjegavala je metodi povraćanja! Izvještavajući o jednom drugom istraživanju, The New Teenage Body Book kaže: ”Šokantno je da je gotovo polovica devetogodišnjakinja i oko 80 posto desetogodišnjakinja i jedanaestogodišnjakinja bilo na dijeti. Nekih 70 posto djevojaka starih od 12 do 16 godina pokušavalo je smršaviti — a 90 posto sedamnaestogodišnjakinja bilo je na dijeti.“