Jezero/Rusija

Цитат :

Bajkalsko jezero — najdublje jezero na svijetu
IZ RUSIJE

MONGOLSKA plemena iz dalekih krajeva južnog Sibira od davnina su gajila duboko poštovanje prema tom jezeru. Premda postoji nekoliko jezera koja imaju veću površinu, Bajkalsko jezero je najdublje slatkovodno jezero na svijetu, a i po količini vode daleko nadmašuje sva druga jezera. Smatra se da naziv Bajkal, jedan od nekoliko naziva koji su se u raznim jezicima zadržali do današnjih dana, znači “bogato jezero” ili “more”. Budući da je to jezero tako veliko, ljudi koji žive na njegovim obalama znaju reći da sa svojim brodicama “idu na more”.
Rusi gaje posebnu ljubav prema Bajkalskom jezeru. Jedna znanstvenica iz Moskve rekla je da je ono “poput prekrasne melodije koju je svatko naučio još kao dijete”. Ta melodija ima mnogo “nota” — prekrasne obale, nevjerojatno bistru vodu i čitav niz neobičnih stvorenja koja se ne mogu naći nigdje drugdje na svijetu.


Gledano iz svemira, Bajkalsko jezero — koje je dugačko 636 kilometara, a široko do 80 kilometara — izgleda kao napola zatvoreno plavo oko. U njemu se nalazi petina slatke vode na Zemlji, što je više od ukupne količine vode u pet Velikih jezera u Sjevernoj Americi. Bajkalsko jezero duboko je preko 1 600 metara. Kad bi nekim čudom iznenada presušilo, svim rijekama svijeta trebalo bi godinu dana da ga ponovno napune!

Цитат :

Sudari kontinenata

Geolozi pretpostavljaju da je u dalekoj prošlosti jedan potkontinent koji se kretao prema sjeveru udario u Aziju. Zbog toga su se veliki dijelovi tektonske ploče nabrali poput aluminijske folije te doveli do izdizanja površine Zemlje i stvaranja Himalaje. Neki smatraju da je sudaranje kontinenata dovelo do ponovnog pomicanja nekoliko dubokih rasjeda u Sibiru. Jedan od njih danas se naziva Bajkalski rasjed. Vode koje su se u njega slijevale s okolnih planina donosile su glinu i pijesak, tako da se rasjed s vremenom napunio slojem mulja dubokim otprilike sedam kilometara. Potom se do ruba ispunio vodom i tako je nastalo Bajkalsko jezero. Danas u to jezero utječe preko 300 većih i manjih rijeka, a iz njega istječe samo jedna rijeka, Angara.


Za razliku od većine drugih jezera nastalih u Zemljinoj davnoj prošlosti, Bajkalsko jezero nije se potpuno ispunilo muljem ni pretvorilo u močvaru. Znanstvenici smatraju da je razlog to što se tektonske ploče koje se nalaze ispod jezera još uvijek udaljavaju jedna od druge i tako proširuju rasjed. Stoga se jezero ne ispunjava muljem, nego iz godine u godinu postaje sve dublje! Pomicanje tektonskih ploča dovodi i do toga da na dnu jezera izbijaju mlazovi vruće vode.
Život u Bajkalskom jezeru

Nekima plovidba brodom po sredini Bajkalskog jezera djeluje pomalo sablasno jer je voda tako nevjerojatno bistra da do dubine od pedesetak metara vidite sve tako jasno kao da gledate kroz zrak! Tome doprinosi jedna vrsta zooplanktona (Epishura baikalensis).

Ti sićušni organizmi pročišćavaju vodu tako što uklanjaju alge i bakterije zbog kojih su mnoga jezera tamna i mutna. Njima pomažu brojni slatkovodni rakovi koji se hrane organskim otpadom koji bi se inače razlagao u jezeru. Zahvaljujući njima jezero je izuzetno čisto. Prije malo manje od dvadeset godina uzorak vode koji je poslan na laboratorijsko ispitivanje onečistio se od staklene posude u kojoj je bio donesen!

Osim što je poznata po svojoj kristalnoj čistoći, voda Bajkalskog jezera neobično je bogata kisikom. U nekim drugim dubokim jezerima voda na određenoj dubini ostaje bez kisika, tako da većina organizama mora živjeti relativno blizu površine. No u Bajkalskom jezeru postoje okomite i vodoravne struje koje miješaju vodu i omogućavaju da kisik stiže do dna jezera. Zahvaljujući tome cijelo jezero vrvi životom.

U hladnoj i čistoj vodi živi mnogo zanimljivih organizama. Zelene spužve razgranate su poput koralja i pružaju zaklon mnoštvu sitnih stvorenja koja žive u vodi. Mnogi organizmi koji vole toplinu žive oko termalnih vrela. U jezeru ima preko 2 000 vrsta živih organizama, a 1 500 njih su endemske vrste.
Bajkalsko jezero poznato je po omulu, ukusnoj arktičkoj bijeloj ribi koju ribari veoma cijene. U jezeru žive i neka vrlo neobična stvorenja. Jedna vrsta crva plošnjaka naraste do dužine od tridesetak centimetara i jede ribu. Postoje čak i jednostanični organizmi koji žive između zrnaca pijeska. Jezero je poznato i po ribi golomjanki. Ona se može naći samo u Bajkalskom jezeru i vjerojatno je neobičnija od svih drugih riba koje u njemu žive.

Ta mala riba ima napola prozirno tijelo koje se prelijeva u duginim bojama. Živi pri dnu jezera i donosi na svijet žive mlade. Trećinu njenog tijela sačinjava masno tkivo, koje je bogato vitaminom A. Ta riba može podnijeti izuzetno velik tlak kojem je izložena na dubini od 200 do 450 metara, no ako je stavite na sunce, tijelo će joj se rastopiti i od nje će ostati samo kosti i masno tkivo. Golomjanka je prava poslastica za bajkalskog tuljana, ili nerpu — vjerojatno najpoznatiju životinju koja živi u Bajkalskom jezeru. To je jedini tuljan koji živi samo u slatkoj vodi.
Izmjena godišnjih doba

Bajkalsko jezero zaleđeno je otprilike pet mjeseci u godini. Krajem siječnja led je deblji od jednog metra. Prošaran je brazdama, pa izgleda poput mozaika i ljeska se na suncu poput prozorskog stakla. Premda je prilično debeo, izgleda vrlo tanak — toliko je proziran da oni koji hodaju po njemu mogu vidjeti stijene na dnu jezera. Ustvari, taj led zna biti nevjerojatno čvrst. Prije stotinjak godina, za vrijeme Rusko-japanskog rata, ruska je vojska na zaleđenom jezeru postavila željezničku prugu i njome prevezla 65 lokomotiva!

Od kraja travnja pa sve do lipnja led puca uz gromoglasno praskanje. Zvuci koji se u to doba godine neprestano razliježu jezerom tvore “melodiju” koja je dobro poznata okolnom stanovništvu. Prirodoslovac Gerald Durrell napisao je da led “zvecka poput malenih činela i prede poput maca u košari”. No kad još više zatopli, vjetar i valovi zgrnu preostali led u svjetlucave gomile i izbace ga na obalu.
Kad se led otopi, ptice se vrate na jezero. Neke ptice koje žive na obalama Bajkalskog jezera, među ostalima i vodenkos, cijele se zime zadržavaju na mjestu gdje Angara istječe iz jezera, jedinom dijelu jezera koji se nikad ne zaledi. U proljeće se pomiješaju s ostalim pticama močvaricama — kao što su patke, guske, labudovi i čaplje.

U lipnju posjetitelji mogu vidjeti obitelji medvjeda koji dolaze na obalu kako bi se hranili ličinkama kukaca tulara, koje se u velikom broju legu na kamenju. Medvjedi se zadovoljno goste ličinkama i uopće ih ne smeta što kukci zuje oko njih. U ovo doba godine na obalu jezera dolaze i mnoge druge životinje i ptice koje također privlači ta poslastica.
U rano proljeće i ljeto na jezeru nakratko procvjetaju alge kojima se hrane račići i koje daju jezeru zelenkastu boju. No s obale jezero obično izgleda modrozeleno, a ako otplovite daleko od obale, vidjet ćete da je tamnoplavo poput mora.

Na obali se mogu vidjeti pješčane dine i veličanstvene strme stijene. Ima i mnogo lijepih zaljeva i rtova s kojih se pruža divan pogled na, kako se jedan pisac izrazio, “svjetlucavo prostranstvo koje vam se čini čas blizu čas daleko” — krajolik koji se neprestano mijenja dok gledate kako se jezero u daljini spaja s nebom.

U drugom dijelu godine na jezeru često nastaju oluje. Ujesen stižu vjetrovi koji ponekad šibaju jezero orkanskom silinom. Oni mogu u tren oka uzburkati mirnu površinu jezera i stvoriti silovite valove visoke četiri do šest metara. No i u drugo doba godine zna se dogoditi da zbog vjetra potone veliki putnički brod ili ribarska brodica.

Цитат :

Raznoliki krajolici

Zbog surovosti sibirskog podneblja ogromno Bajkalsko jezero može se doimati pusto i beživotno, no njegove obale zapravo vrve životom i obiluju raznolikim krajolicima. Jezero je okruženo s četiri veličanstvena planinska lanca u kojima žive sobovi i ugroženi sibirski kozorozi.
Na manjim nadmorskim visinama prostiru se stepe. Neke od tih travnatih ravnica mogle bi se nazvati i sibirskim cvijetnjacima jer na njima raste neobično mnogo vrsta poljskog cvijeća. Među rijetke vrste ptica koje žive u tim stepama ubrajaju se ljupki mali ždral i droplja, najveća azijska ptica.

Za Bajkalsko jezero vrlo je važno to što je okruženo tajgom, gustom crnogoričnom šumom. Sibirska tajga dvaput je veća od amazonske kišne šume u Brazilu. Slično kao i ta kišna šuma, tajga ima iznimno važnu ulogu u održavanju ekološke ravnoteže i stabilnosti klime na Zemlji. U tajgi živi mnogo vrsta ptica, a među njima je i tetrijeb gluhan, koji nas zadivljuje svojim obredom snubljenja i pjevom. Jezero često posjećuje i profinjena šarenoglava patka.

Među sisavcima je posebno zanimljiv sibirski samur, koji je cijenjen zbog svog lijepog sjajnog krzna. U prošlosti su ih ljudi tako bezobzirno lovili da su ih zamalo istrijebili, no zahvaljujući naporima boraca za zaštitu životinja samuri su se s vremenom ponovo namnožili. Nastojanja da se zaštite ta divna stvorenja dovela su do toga da je 1916. na obalama Bajkalskog jezera osnovan Rezervat za samure. Danas u pribajkalskom području postoje tri rezervata prirode i tri nacionalna parka koji su otvoreni za javnost.

Цитат :

Djela stvaranja otkrivaju dubinu Božje mudrosti

Bajkalsko jezero nalazi se na UNESCO-vom Popisu svjetske baštine i postalo je prava turistička atrakcija. Svake godine posjeti ga preko 300 000 turista iz raznih dijelova svijeta. “Danas je Bajkalsko jezero raj za prirodoslovce i idilično mjesto za godišnji odmor”, piše u jednom članku namijenjenom turistima. “Zahvaljujući svojim prekrasnim plažama te izvrsnim mogućnostima za pješačenje, planinarenje, promatranje ptica ili vožnju čamcem, jezero ima odlične predispozicije da postane jedno od najatraktivnijih turističkih odredišta u Aziji.”

U takvom okruženju užitak je razmišljati o Božjoj nenadmašnoj mudrosti i veličanstvenosti svega što je on stvorio. Samo je Bog mogao stvoriti jedinstvene prirodne procese koji omogućavaju da to veličanstveno jezero vrvi životom! Stojeći na obalama Bajkalskog jezera, možemo se prisjetiti riječi jednog pisca Biblije koji je s oduševljenjem rekao: “O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega!” (Rimljanima 11:33).

Цитат :

TULJAN KOJI ŽIVI SAMO U SLATKOJ VODI

U Bajkalskom jezeru žive deseci tisuća bajkalskih tuljana, ili nerpa. Oni se cijele godine hrane ribom koja živi u dubokoj vodi. Nitko ne zna objasniti kako to da nerpe žive usred Sibira i da ih nema nigdje drugdje na svijetu. Njihovi najbliži srodnici žive u moru koje je udaljeno preko 3 000 kilometara.
Bajkalski tuljani imaju plosnato lice i krupne oči koje su prilično primaknute jedno drugom. To su najmanji tuljani na svijetu — narastu do dužine od 1,4 metra. Često se u skupinama sunčaju na stijenama, no vrlo su miroljubivi, tako da ne grizu i ne gurkaju jedni druge kao što to čini većina drugih tuljana. Umiljate nerpe vjerojatno su najdruželjubiviji tuljani na svijetu.
Jedan biolog koji se bavi proučavanjem tuljana rekao je da je bajkalski tuljan “čak pitomiji od miroljubivog kolutastog tuljana” i da “uopće ne pruža otpor i ne grize kad ga se uhvati u mrežu za potrebe znanstvenih istraživanja”. U jednoj enciklopediji piše da su ronioci naišli na bajkalske tuljane koji su spavali u vodi. Rekli su da se tuljani nisu probudili kad su ih dirali, pa čak ni kad su ih preokrenuli.

Dr. Konstantin Mikhailov/Naturfoto-Online
ŽIVOT U PROGONSTVU
Od 1951. do 1965. mnogi Jehovini svjedoci bili su prognani na Bajkalsko jezero zato što se nisu htjeli odreći svoje vjere. Među njima je bila i Praskovja Volosjanko, koja je 1951. odvedena na Olhon, najveći otok na Bajkalskom jezeru. Ondje je zajedno s drugim prognanim Svjedocima zarađivala za život loveći ribu. No otkrila je da se ondje može baviti i jednom drugom vrstom “ribarenja”. Naime, uz pomoć Biblije mnogim je stanovnicima Olhona prenosila dobru vijest o Božjem Kraljevstvu.
Godine 1953. Praskovja je s još šest Jehovinih svjedoka bila uhapšena zbog propovijedanja te osuđena na 25 godina zatvora. Nakon što je bila puštena iz zatvora, vjerno je sve do smrti služila Bogu u jednoj skupštini u gradu Usolje-Sibirskoje, u regiji Irkutsk. Umrla je 2005. Danas u području oko Bajkalskog jezera te gradu Irkutsku i njegovoj okolici postoji tridesetak skupština Jehovinih svjedoka.