Moja draga prijateljica
Tko su vaši prijatelji? Jesu li to samo osobe vaše dobi? Pročitajte priču jedne mlade osobe o jednoj prijateljici koja je od nje starija nekih sedam desetljeća.
PRIJE nekih devet godina, kad mi je bilo samo šest godina, naša se obitelj preselila u Aberdeen u Škotskoj. U to sam vrijeme bila uplašena jer sam morala krenuti u novu školu i naći nove prijatelje. No nešto mi je ugodno olakšalo moju novonastalu situaciju. Jedna starija gospođa, koju su moji roditelji upoznali jednom ranijom prilikom, živjela je nedaleko od nas. Učtivo su me upoznali s njom i ubrzo sam se iznenadila otkrivši koliko je zanimljiva. Bila je mlada u srcu i odijevala se s predivnom elegancijom.
Budući da smo stanovali u unajmljenoj kući, preselili smo se na stalnu adresu otprilike milju od tete Louie. Izraz ”teta“ koristim iz poštovanja i od milja. Bila sam žalosna kad smo se morali preseliti, jer smo je moj brat i ja počeli redovito posjećivati.
Međutim, škola koju sam pohađala nalazila se u blizini kuće tete Louie. Tako sam svakog petka nakon što bi završila nastava a prije nego što sam išla u školu na večernje satove škotskog plesnog folklora odlazila kod tete na čaj. To mi je postao običaj. Ponijela bih sa sobom jednu od svojih knjiga pripovijedaka, pa mi je ona čitala iz nje dok sam ja jela sendviče s krastavcima i ispijala čašu hladnog mlijeka.
Sjećam se da mi se petkom činilo da vrijeme sporo prolazi dok sam željno čekala zvono u 15.30, koje je bilo znak da pohitam k teti Louie. U to sam vrijeme prvi put otkrila da stariji ljudi mogu biti zanimljivi i zabavni. Nju zapravo nisam ni smatrala starom. U mojim očima ona je bila prilično mlada. Vozila je automobil i redila je dom i vrt koji je divno mirisao — što bi više moglo poželjeti jedno dijete?
Prošle su tri godine i ja sam pohađala zadnju godinu osnovne škole. Sada je teta Louie zaključila da joj je vrt postao prevelika obaveza i da za nju stan predstavlja realnije rješenje. U to vrijeme nisam mogla pojmiti ideju o starenju. Bilo mi je žao što se njen stan nalazio u drugom dijelu grada. Petak za mene nikad nije imao onu istu draž kao prije.
Godine 1990. na pomolu je bio moj prelazak u srednju školu. Kako ću se snaći u tako velikoj školi? Kako ću se nositi s tim? Ja i moji prijatelji morali smo ići u različite škole, budući da je moja obitelj živjela u drugom dijelu grada. No tamo se opet našla teta Louie budući da je stan u koji se preselila bio tik do moje srednje škole! Pitala sam je mogu li za vrijeme ručka dolaziti kod nje da bih pojela svoj sendvič. Tako je uspostavljena još jedna dragocjena rutina.
Smatram da se u to vrijeme naš odnos promijenio iz odnosa između jednog djeteta i odrasle osobe u obostrano uživanje u društvu one druge osobe. To se očitovalo na mnoge načine, no jedan poseban način bio je kad smo počele zajedno čitati klasike — Jane Eyre, Villette, Ponos i predrasuda, Žena u bijelom — umjesto moje knjige pripovijedaka. Postala sam zrelija s obzirom na čitalački ukus.
Teta Louie me naučila da ljubav prema ljudima predstavlja vještinu i umjetnost. Da nije bilo nje, možda to ne bih shvatila sve dok ne bih postala puno starija. Naučila me slušati, a u ovom prezaposlenom svijetu mnogi ljudi, bilo mladi bilo stari, nikada to ne nauče. Kad se sklupčam u njenoj fotelji, ona mi priča o svom životu i o iskustvima koja je doživjela. Neodoljivo znanje koje posjeduje ova gospođa stvara mi topao osjećaj oko srca.
Teta Louie se mnogo čega odrekla — braka, djece, karijere — kako bi se brinula o svojim roditeljima i o svojoj tetki koji su bili teško bolesni. To je omogućilo njenom mlađem bratu da ostane u punovremenoj službi.
U posljednja dva desetljeća teta Louie ima problema sa zdravljem i mogu vidjeti frustraciju, probleme i bol koji dolaze sa starošću. Nedavno je, u dobi od 84 godine, morala prestati voziti, a to je za nju bilo veliko iskušenje. Bila je navikla na vrlo aktivan život i sada je frustrira to što je vezana za kuću. Mora se boriti protiv osjećaja da je na teret drugim ljudima. Ma koliko da joj puta kažemo da je volimo i da bismo sve za nju učinili, ona ipak osjeća krivnju.
Sada stvari otežava to što se ne može sama prati i oblačiti. Premda je ona to radila za druge, njoj je sada iskušenje to što se i sama nalazi u situaciji da joj treba takva pomoć. Ja iz toga učim da čak i kad ljudi ne mogu sve sami činiti za sebe, još uvijek zaslužuju naše cijenjenje.
No ovo mi je iskustvo prije svega pomoglo razumjeti kako je to kad netko ostari. Plakala bih kad pomislim na sve ono što teta Louie više ne može raditi. A što je najgore, kad je vidim fustriranu ili da trpi veliku bol, samo bih plakala bez prestanka. Naročito žalim zbog toga što neko drugo dijete mlađe od mene ne može uživati u svoj njenoj mudrosti i cijeniti je.
Ponekad se pitam činim li dovoljno za nju. Raduje li se ona meni i voli li me, kao što ja to osjećam prema njoj? No kad dođem na ručak i zagrlim je, raspline se svaka sumnja.
Čast mi je imati takvu prijateljicu. Naučila me tolikim lijepim osobinama — prije svega naučila me ljubavi. Njeno prijateljstvo ne bih mijenjala ni za stotinu prijatelja svoje dobi. Premda ću uskoro završiti školu i neću više odlaziti ručati u njen stan, nikad neću prestati voljeti i posjećivati svoju dragu prijateljicu te joj pomagati. Naučila me da život može biti radostan i ispunjen ako prije razmišljate o drugima nego o sebi.
S tetom Louie
Наслов: prijateljica 
9/2/2009, 04:45
