Dokazi s jedinstvene planete

Наслов: Dokazi s jedinstvene planete 15/1/2009, 01:22

Dokazi s jedinstvene planete

NAŠA planeta Zemlja doista je čudo — rijedak i prekrasan dragulj u svemiru. Astronauti su izvijestili, gledajući iz svemira plavetnilo njena neba i bjelinu oblaka, da je to ”najprivlačniji objekt koji su mogli vidjeti”.1

Međutim, ona je mnogo više nego samo lijepa. „Najveća od svih kozmoloških naučnih zagonetki, koja osujećuje sva naša nastojanja da je shvatimo, je Zemlja”, pisao je Lewis Thomas u časopisu Discover. Zatim je dodao: „Mi smo tek sada počeli zamjećivati koliko je neobična i veličanstvena. Zaustavlja dah kao najljepši objekt koji lebdi oko Sunca, okružena atmosferom poput plavog mjehura. Stvara i udiše vlastiti kisik, utiskuje dušik iz zraka u svoje tlo i podržava vlastito atmosfersko vrijeme.”2

Osim toga, zanimljiva je i slijedeća činjenica: Od svih planeta našeg Sunčevog sustava, znanstvenici su samo na Zemlji naišli na život. A kako samo čudesna i obilna raznolikost života postoji na njoj — mikroskopski organizmi, kukci, biljke, ribe, ptice, životinje i ljudi. Dodajmo k tome da je Zemlja spremište bogatstva koje sadrži sve potrebno za podržavanje tog života. Doista, kao što se kaže u knjizi The Earth (Zemlja), „ona je čudo svemira, jedinstvena planeta.”3

Da bi shvatio koliko je Zemlja jedinstvena, zamisli, usporedbe radi, da si u bezvodnoj pustinji u kojoj nema nikakva života. Iznenada nailaziš na prekrasnu kuću. Kuća ima klimatizaciju, grijanje, vodovod i struju. Hladnjak i police puni su hrane. U podrumu je gorivo i ostale zalihe. Pretpostavimo da možeš nekoga upitati odakle sve to u sasušenoj pustinji. Što bi pomislio ako bi ta osoba odgovorila: „Pojavilo se tu slučajno”? Da li bi u to povjerovao? Ili bi smatrao da se samo po sebi razumije da kuća ima svog konstruktora i graditelja?

Sve ostale planete koje su znanstvenici istražili bez života su. No, Zemlja vrvi životom, opremljena je veoma složenim sistemima koji omogućavaju svjetlost, zrak, toplinu, vodu i hranu, a sve u divnoj ravnoteži. To pokazuje da je stvorena u posebnu svrhu, da pruža udoban smještaj živom svijetu — poput raskošne kuće. Stoga je logično ono što jedan biblijski pisac zaključuje: „Svaku je kuću netko sagradio, a onaj koji je sve sagradio jest Bog.” Da, neusporedivo veća i čudesnija „kuća” — naša planeta Zemlja — iziskuje postojanje osobito inteligentnog konstruktora i graditelja, Boga (Jevrejima 3:4, NS).

Što više znanstvenici istražuju planetu Zemlju i život na njoj, to više shvaćaju da je doista izvanredno stvorena. Čuđenje izražava i časopis Scientific American: „Kad pogledamo u svemir i raspoznamo toliku množinu pojava iz fizike i astronomije koje zajednički funkcioniraju za naše dobro, izgleda kao da je svemir u nekom smislu znao da dolazimo.”4 A i časopis Science News priznaje: „Izgleda da su tako osobiti i precizni uvjeti teško mogli nastati slučajno.”5

Наслов: Re: Dokazi s jedinstvene planete 15/1/2009, 01:24

Pogodna udaljenost od Sunca

Među mnoštvom preciznih okolnosti presudnih za život na Zemlji je i količina svjetla i topline koju prima sa Sunca. Zemlja prima samo malen dio Sunčeve energije. No, to je upravo dovoljna količina za podržavanje života. To je posljedica njene upravo pogodne udaljenosti od Sunca — prosječno 149 600 000 kilometara. Kad bi Zemlja bila udaljenija ili bliža Suncu, bilo bi to prehladno, odnosno prevruće za život.

Zemlja obilazi Sunce jednom godišnje krećući se brzinom od oko 107 000 kilometara na sat. Ta je brzina upravo dovoljna da održi protutežu gravitacionoj sili Sunca, a što joj omogućuje održati propisnu udaljenost. Kad bi se brzina Zemlje smanjila, Sunce bi je privuklo bliže k sebi. S vremenom bi Zemlja postala spržena pustoš poput Merkura, planete najbliže Suncu. Dnevna temperatura Merkura iznosi preko 300°C. No, kad bi se brzina Zemlje povećala, tada bi se udaljila od Sunca i pretvorila u ledenu pustoš poput Plutona, planete čija je putanja najudaljenija od Sunca. Njegova temperatura iznosi oko –180°C.

Nadalje, Zemlja se neprestano, svaka 24 sata, okreće oko vlastite osi. To uvjetuje redovnu izmjenu razdoblja svjetla i mraka. No, što bi se dogodilo ako bi se ona oko svoje osi okrenula, recimo, samo jednom godišnje? To bi značilo da bi ista strana Zemlje bila izložena Suncu cijele godine. To bi je zatim pretvorilo u užarenu pustinju, dok bi suprotna strana postala ledena pustoš s temperaturom ispod nule. Pitanje je da li bi išta moglo živjeti u tako ekstremnim okolnostima.

Dok se Zemlja okreće oko svoje osi, nagnuta je 23,5° u odnosu na Sunce. Kad ne bi bilo tog nagiba ne bi bilo ni godišnjih doba. Klima bi bila neprestano ista. Iako to ne bi dovelo u pitanje život, on bi bio manje zanimljiv, a i drastično bi se promijenili ciklusi sjetve i žetve na mnogim mjestima. Kad bi pak bila nagnuta mnogo više, tada bi ljeta bila prevruća, a zime ekstremno hladne. No, 23,5° Zemljina nagiba omogućava ugodne promjene godišnjih doba s njihovim zanimljivim različitostima. Karakteristika mnogih dijelova Zemlje osvježavajuća su proljeća, kad se budi bilje i drveće i cvjeta krasno cvijeće, topla ljeta koja omogućuju svakovrsne vanjske aktivnosti, svježe jeseni s bogato iskićenim lišćem različitih boja, te zime s divnim prizorima planina, šuma i polja, prekrivenih snijegom.

Čudesna atmosfera

Isto tako jedinstvena i čudesna je atmosfera koja okružuje Zemlju. Ni jedna planeta našeg Sunčevog sustava je ne posjeduje, pa ni naš Mjesec. Zbog nje su astronautima potrebna svemirska odijela da bi tamo preživjeli. No, ona nisu potrebna na Zemlji, jer atmosfera sadrži pogodne omjere plinova neophodnih za život. Neki od tih plinova su sami po sebi smrtonosni. No, kako zrak sadrži bezopasne omjere tih plinova, možemo ih udisati bez ikakve štete.

Jedan od tih plinova je kisik. On čini 21% zraka kojeg udišemo. Bez njega bi ljudi i životinje pomrli za nekoliko minuta. No i previše kisika bi ugrozilo naš život. Zašto? Čisti kisik postaje otrovom ako ga previše dugo udišemo. Zatim, što više ima kisika stvari lakše gore. Ako bi ga bilo previše u atmosferi, materijali bi postali jako zapaljivi. Vatra bi lako buknula i bilo bi je teško kontrolirati. Mudro je, stoga, što je kisik razrijeđen ostalim plinovima, osobito dušikom, koji čini 78% atmosfere. No, dušik je daleko više nego samo razblaživač plinova. Širom Zemlje svakoga dana sijeva na milijune munja tokom olujnih grmljavina. One dovode do toga da se nešto dušika spaja s kisikom. Nastale smjese kišom dospijevaju na tlo gdje ih biljke koriste kao gnojivo.

Ugljični dioksid čini manje od jednog postotka atmosfere. Čemu može poslužiti tako malena količina tog plina? Biljni život bi bez njega zamro. I tako malena količina potrebna je biljkama, a za uzvrat stvaraju kisik. Ljudi i životinje udišu kisik, a izdišu ugljični dioksid. Kada bi se postotak ugljičnog dioksida u atmosferi povisio, to bi djelovalo štetno na ljude i životinje. Kad bi se pak smanjio, ne bi ga bilo dovoljno da podržava život bilja. Kakvog li čudesnog, preciznog i samoodržavajućeg ciklusa pripremljenog za bilje, životinje i ljude!

Atmosfera ne služi samo tome da podržava život. Ona je i zaštitni oklop za Zemlju. Na oko 25 kilometara od njena tla, tanak sloj plina ozona filtrira štetnu radijaciju sa Sunca. Bez te zaštite Sunce bi uništilo život na Zemlji. Osim toga, atmosfera štiti Zemlju od bombardmana meteora. Većina meteora nikada ne pristigne do njena tla, jer sagore kroz atmosferu. Nama to izgleda kao da padaju zvijezde. Da nije tako, milijuni bi meteora udarali u različite dijelove Zemlje, što bi nanijelo ogromnu štetu životu i materijalnim dobrima.
Nadalje, kao zaštitni oklop, atmosfera zadržava toplinu Zemlje koja bi se mogla izgubiti u hladnoći svemira, a sila teža opet zadržava atmosferu oko Zemlje. Ta je sila dovoljno jaka da zadrži atmosferu, ali ne toliko da priječi slobodu naših pokreta.

Ne samo da je atmosfera od presudne važnosti za život, nego pruža jedan od najljepših prizora, i to kroz promjenljivost neba. Njegovo prostranstvo i veličanstvenost osupnjuje maštu. Ono okružuje Zemlju neobičnom krasotom i raznobojnim izgledom. Na istoku zlatno blještavilo najavljuje zoru, dok se uvečer na zapadu nebo oprašta s danom blještavilom boja — ljubičastom, narančastom, crvenom i grimiznom. Poput pamuka bijeli i ustalasani oblaci navješćuju lijep proljetni ili ljetni dan; jesenski pak ogrtač oblaka poput vune janjeta govori — zima je blizu. Noću je nebo divno zbog zvjezdanog sjaja, a obasjano mjesečinom ima posebnu ljepotu.

Наслов: Re: Dokazi s jedinstvene planete 15/1/2009, 01:26

U svakom pogledu je zemaljska atmosfera čudesna priprema. Jedan pisac je u časopisu The New England Journal of Medicine u vezi s time prokomentirao: „Sve u svemu, nebo je čudesno ostvarenje. Nepogrešivo funkcionira, a u svrhu za koju je stvoreno funkcionira bolje od bilo čega u prirodi. Sumnjam da bi bilo tko od nas u vezi s njime mogao naći nešto što treba poboljšati, osim da se, naprimjer, neki oblak ponekad premjesti s jednoga na drugo mjesto.”6 Taj komentar podsjeća na ono što je jedan čovjek već pred tisućljećima priznao, suočivši se sa svim tim izvanrednim stvarima — da su „čudesna djela onoga koji je savršen u znanju”. Naravno, da je pritom mislio na ’Stvoritelja nebesa, Velikoga, koji ih je razapeo’ (Job 37:16, NS; Izaija 42:5, NS).

Voda — neobična tekućina

Zemlja sadrži goleme zalihe vode, čija su svojstva neophodna za život. Voda je obilnija od bilo koje druge tvari. Među mnoga njena korisna svojstva spadaju i ta da se pojavljuje kao plin (vodena para), tekućina (voda) te kao kruta tvar (led), a sve to unutar zemljina temperaturna raspona. Osim toga, tisuće nerazrijeđenih tvari — a koje su potrebne ljudima, životinjama i biljkama — moraju se prenositi u tekućoj tvari, kao što je krv ili biljni sok. Voda je idealna za tu svrhu jer razrjeđuje više tvari od bilo koje druge tekućine. Bez nje se ne bi mogao nastaviti proces prehrane, jer živi organizmi ovise o vodi, koja otapa tvari kojima se hrane.

Voda je neobična i pri zaleđivanju. Ohlađena, ona u jezerima i morima postaje težom i spušta se dublje prema dnu. To dovodi do toga da se lakša i toplija voda diže prema površini. Zatim, kako se voda približava točki smrzavanja proces je obratan, hladnija voda postaje lakšom, podiže se i zamrzavanjem u led pluta. Led djeluje poput izolatora, čuva dublje slojeve vode od zamrzavanja, a time štiti i život u njoj. Bez tog jedinstvenog svojstva vode, svake godine bi sve više i više leda tonulo na dno, gdje ga slijedećeg ljeta sunčeve zrake više ne bi mogle otopiti. Uskoro bi se većina rijeka, jezera, pa čak i oceana pretvorila u kruti led, a Zemlja bi postala ledena planeta negostoljubiva za život.

Neobično je također i kako područja udaljena od rijeka, jezera i mora dobivaju vodu potrebnu za život. Svake sekunde Sunčeva toplina pretvori milijarde litara vode u vodenu paru. Pošto je lakša od zraka, ta para lebdi, te stvara oblake na nebu. Vjetar i zračne struje nose ih, a pod određenim okolnostima njihova se vlaga pretvori u kišu. No, kišne kapi rastu samo do određene veličine. Što bi se desilo da nije tako, te kišne kapi porastu do golemih veličina? To bi bilo katastrofalno! Umjesto toga, kišne kapi obično padaju u pogodnoj veličini i nježno, te rijetko oštete i vlati trave ili pak najnježniji cvijet. Kakvo se samo majstorstvo i konstruktivna obzirnost očituje u vodi! (Psalam 104:1, 10-14; Propovjednik 1:7).

„Plodno tlo”

Jedan od biblijskih pisaca opisuje Boga kao onoga koji je „mudrošću svojom utvrdio plodno tlo” (Jeremija 10:12, NS). A i to plodno tlo — tlo planete Zemlje — impresivno je. Mudrost se očituje u njegovu sastavu. Tlo posjeduje svojstva neophodna za rast bilja. Bilje udružuje hranjive tvari i vodu iz tla s ugljičnim dioksidom iz zraka, i uz prisutnost svjetla stvara se hrana. (Usporedi Ezekijel 34:26, 27.)

Tlo sadrži kemijske elemente koji su neophodni za život ljudi i životinja. No, bilje najprije mora pretvoriti te elemente u oblik koji je prihvatljiv njihovu tijelu. Suradnici u tome su sitni živi organizmi. Mnogo milijuna njih može se naći samo u jednoj žlici zemlje. Nebrojeno su različitih oblika, a svaki od njih pretvara uvelo lišće, travu i ostale bezvrijedne tvari u upotrebljiv oblik, ili pak rahlo tlo, tako da u njega dospijeva voda i zrak. Određene bakterije pretvaraju dušik u sastojke koji su potrebni za rast bilja. Zatim, površinski sloj tla se poboljšava u kvaliteti radom crva i insekata koji rujući neprestano donose na površinu čestice donjeg sloja tla.

Istina, zbog pogrešne upotrebe i ostalih faktora neka tla se oštećuju. No, ta šteta nije trajnog karaktera. Zemlja u sebi posjeduje čudesne sile obnavljanja. To se može opaziti na mjestima gdje su plamen i vulkanske erupcije opustošile tlo. Vremenom ta područja ponovo obiluju biljem. I kad se obuzda zagađivanje, tlo se obnavlja, čak i ono koje se pretvorilo u besplodnu pustoš. No, što je najvažnije, da bi riješio temeljni problem koji stoji iza pogrešne upotrebe tla, Stvoritelj je naumio „uništiti one koji zemlju uništavaju”. On će je sačuvati kao vječni dom koji je prvobitno i pripremio za čovječanstvo

Nije samo slučajnost
Razmišljajući o svemu tome, potrebno je upitati se: Je li slijepi slučaj postavio Zemlju na tako pogodnu udaljenost od Sunca, njenog izvora energije u obliku svjetlosti i topline? Da li je puki slučaj doveo do toga da se Zemlja okreće oko Sunca prikladnom brzinom, obrće oko svoje osi svakih 24 sata i ima najpovoljniji kut nagiba prema Suncu? Zatim, da li je slučajem Zemlja opskrbljena zaštitnom atmosferom koja podržava život i koja sadrži najpovoljniju smjesu plinova? Nadalje, je li slučajnost podarila Zemlji vodu i tlo koji su neophodni za dobivanje hrane? Je li slučaj odgovoran što ima toliko tečnog i raznobojnog voća, povrća i ostale hrane? Je li slučajem postala takva ljepota neba, planina, rijeka i jezera, cvijeća, bilja i drveća, te mnogih drugih prekrasnih životnih oblika?

Mnogi zaključuju da bi sve ovo teško moglo nastati slijepom slučajnošću. Oni posvuda vide jasan pečat promišljena, razumna i voljna stvaranja. Uvidjevši to, svjesni su da je pravo da se oni koji se svim tim koriste ’boje Boga i daju mu slavu’ jer je on „stvorio nebo i zemlju i morâ i izvore vodâ”