Za vrijeme plime morska voda ulazi u prvi bazen, gdje se zaustavi i počne isparavati. Nakon određenog vremena tu se vodu sustavom kanala polako odvodi do drugih bazena, gdje se isparavanje nastavlja. U sve slanijoj vodi naglo se množe mikroskopske alge, uslijed čega ona privremeno postaje crvenkasta. Nakon što uginu, sol poprima blagi miris ljubičica. U vrijeme kada morska voda stigne u bazene za kristalizaciju već je toliko zasićena da se udio soli u njoj s nekadašnjih 35 grama po litri popeo na 260 grama po litri.
Zbog velike osjetljivosti ovih slanih močvara, prilikom skupljanja soli nije moguće koristiti nikakvu mehanizaciju, što se inače prakticira u solanama u Salin-de-Giraudu i Aigues-Mortesu na Sredozemnom moru. Ovdje paludier dugačkim drvenim oruđem nalik grabljama sakupi sol uz sam rub bazena, pazeći da zajedno s njom ne sastruže i nešto gline s dna. Kada je taj dio posla obavljen, sol — koja je zbog gline u bazenu pomalo sivkasta — pusti se da se osuši. Svaki paludier ima u prosjeku oko 60 bazena, od kojih svaki daje otprilike tonu i po soli godišnje.
Pod određenim uvjetima na površini morske vode stvori se tanki sloj kristalića soli nalik pahuljama snijega.
To je fleur de sel, odnosno takozvani cvijet soli, vrsta soli koja čini tek mali dio godišnje proizvodnje, ali je zato vrlo cijenjena u francuskoj kuhinji.
Dakako, količina dobivene soli ovisi o vremenu i njegovim hirovima. Jedan bivši trgovac solju rekao je: ”Mi se ne možemo zaštititi od loše godine. Naprimjer, 1950. cijelo je ljeto padala kiša. Nismo skupili ni toliko soli koliko stane u šešir.“ Pascal, proizvođač soli iz Guérandea, rekao je: ”Godine 1997. sakupio sam 180 tona krupne soli i 11 tona ’cvijeta‘. Ove godine [1999] vremenske prilike nisu bile tako povoljne.
Sakupio sam samo 82 tone soli.“ Mada zvuči nevjerojatno, i prevelike vrućine mogu nanijeti štete proizvođačima jer se tada slana voda pregrije, što onemogućava soli da se kristalizira.
Pad i rast potražnjeU 19. stoljeću kada je nastupilo razdoblje industrijalizacije, potražnja za solju iz atlantskih solana se smanjila. U to su vrijeme bolje prometne veze omogućile solanama sa Sredozemlja da tržište preplave jeftinom solju. Naime sredozemna klima pogoduje proizvodnji soli, pa solane na Sredozemnom moru mogu proizvesti preko 1,5 milijun tona soli godišnje. Zbog takve oštre konkurencija atlantske su solane 1970-ih proizvodile manje soli nego ikad, pa se njihov kraj činio neizbježnim.
No posljednjih godina to ”bijelo zlato“ povratilo je nešto od svog prijašnjeg sjaja. Sve veća svjesnost ekološke i ekonomske vrijednosti takvih područja dovela je do svojevrsnog preokreta. Prirodni slani bazeni dio su ekološkog sustava koji je pravo utočište za brojne biljne vrste i ptice selice — utočište čiju su vrijednost ljudi konačno počeli cijeniti i pokušavaju ga zaštititi.
Nadalje, ove obale, koje su unatoč suvremenom načinu života uspjele sačuvati svoju iskonsku ljepotu i tradicionalni način života, privlače mnogobrojne turiste koji žele pobjeći od svakodnevne jurnjave. No ne smije se zanemariti ni to da su u današnje vrijeme, kada zagađenje i dvojbe oko kvalitete hrane koju jedemo izazivaju sve veću zabrinutost, namirnice koje se proizvodi na posve prirodan način, bez ikakve kemijske obrade, vrlo tražene na tržištu. Tko zna, možda u ovom svijetu globalizacije i nemilosrdne konkurencije ipak još ima mjesta za francuske paludiere i njihovo stotinama godina staro zanimanje.
Vidi Kulu stražaru od 15. kolovoza 1998, stranice 25-29, objavili Jehovini svjedoci. - Öèòàò :
- SOL I ZDRAVLJE
Često se zna čuti da je ishrana bogata solju odgovorna za pojavu visokog krvnog tlaka, jednog od uzroka srčanog udara. Zbog toga zdravstveni stručnjaci obično savjetuju da se u organizam ne unosi više od šest grama soli na dan.
Međutim, izgleda da su nedavna istraživanja pokazala kako reduciranje soli u ishrani ne doprinosi nekom značajnijem sniženju krvnog tlaka kod osoba koje imaju takvih problema, a još manje ima nekog pozitivnog učinka na osobe čiji je krvni tlak normalan. Jedna studija koja je objavljena u časopisu The Lancet od 14. ožujka 1998.
pokazala je da ljudi koji konzumiraju manje soli češće dožive srčani udar od onih koji u organizam unose normalne količine natrija, pa je studija zaključena riječima kako ”ishrana siromašna natrijem može više štetiti nego koristiti“. U jednom članku časopisa Canadian Medical Association Journala (CMAJ) od 4. svibnja 1999. pisalo je kako se ”osobama s normalnim krvnim tlakom trenutno ne preporuča da unose manje soli u organizam jer još nije dokazano da to sprečava hipertenziju“.
Znači li to da onda ne trebamo paziti na to koliko soli unosimo u organizam? Kao i u svemu drugome kada je riječ o prehrani, važno je biti umjeren. U prije spomenutom članku časopisa CMAJ čitaocima se savjetuje da ne konzumiraju previše soli, da ne sole jako hranu dok kuhaju i da ne sole dodatno hranu za vrijeme jela. Međutim, ukoliko imate visoki krvni tlak ili srčanih tegoba, slijedite upute svog liječnika.